Svaka zemlja, svaki čovjek, svaka zgrada ima svoju povijest, a svaka povijest je opis ljudi, krajeva i odnosa. Povijest naše škole počinje pred dvadeset i pet godina, ili još bolje 1973. godine kad na ledinama, smetlištima i šikarama Travnog počinje izgradnja novog zagrebačkog, prekosavskog naselja. Broj zgrada je rastao, izgled naselja se mijenjao svakog dana, pa su prvi dojmovi o blatnom, neuređenom, betonskom i beživotnom naselju brzo blijedjeli.
Ljudi su naseljavali stanove i zgrade, radili u starom Zagrebu, a učenici išli u susjedne škole u Sopotu i Utrini jer škole nije bilo.
Izgradnja škole u Travnom, prema projektu ing. Oreškovića i ing. Škarića, počela je sredinom siječnja 1977. godine.
Već u kolovozu građevinski i instalaterski radovi u punom su jeku i zgrada je završena 1. rujna.
Pravi početak rada škole bio je 10. rujna 1977. kada su pusti prostori postali učionice djeci.
25. studenoga svečano je otvorena i dobila ime Gustava Krkleca, koji je tada nedavno preminuo i pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj.
U “Vjesniku” 8. prosinca 1977. godine piše:
“Lijepa, nova osnovna škola u Travnom koja je početkom ove školske godine primila u svoje učionice prve đake, svečano je otvorena. Tom prilikom škola je dobila i svoje ime, ime nedavno preminulog hrvatskog književnika Gustava Krkleca. Svečanom otvaranju škole prisustvovala je supruga preminulog pjesnika Mirjana Krklec te brojni gosti…
Govorila je Vjekoslava Matovina, direktorica škole, Marijan Budak, roditelj, Antun Hudolin, predstavnik grada Zagreba. Predstavnik društva književnika Saša Vereš evocirao je uspomene na rad i život preminulog pjesnika izrazivši zadovoljstvo što će ova lijepa škola s ponosom nositi ime Gustava Krkleca.”
a ulazu u školu stavljena je spomen ploča sa stihovima pjesnika:
ZNAŠ LI ŠTO IZVOR ŽUBORI U SJENI?
ŽIVOT JE POKRET! PROBUDI SE! KRENI!
Pored ove ploče je 28. svibnja 1982. godine stavljeno i poprsje pjesnika uz pjevanje pjesme “Žubor života” što ju je na riječi pjesnika uglazbio učitelj glazbe Miroslav Rehor.
Poprsje su školi poklonili žitelji Travnog, a izveo akademski kipar Jančić.
Učenici se iste godine odužuju svom voljenom Travnom ispjevavši mu himnu koja je objavljena u časopisu “Radost”.
| Trav, trav, trav, Travno Tamo su kuće redom Tamo je “kineski zid” Travno je stvarno i trava i zid. Trav, trav, trav, trav, Travno betonsko i ravno! | Tamo je drveće mlado, Travno je čak i trava, Travno je, prijatelju, i dijete koje spava. Trav, trav, trav, trav, Travno betonsko i ravno! |
Zbog velikog broja učenika škola se nadograđuje s još osam učionica, a 7. svibnja 1986. započeli su radovi na izgradnji igrališta uz školu. To je 9715 četvornih metara športskih površina.
20. rujna 1986. godine najmlađa učenica škole presijeca simbolično vrpcu na izgrađenim igralištima, a mladež i djeca Travnog zahvaljuju svima na ovom daru.
1987. godine u našem Zagrebu održana je velika športska priredba Univerzijada. U funkciji toga bila je i naša školska športska dvorana. U njoj su se održavali treninzi košarkaša i košarkašica iz Kine, Norveške, Koreje, Finske, SAD-a, Sovjetskog Saveza i drugih.
Tako dolazi i slavna 1990. godina kad naša domovina Hrvatska ostvaruje devetstoljetni san, samostalnost i nezavisnost, demokraciju i prve višestranačke izbore.
30. svibnja proglašen je Danom hrvatske državnosti. Konstituiran je Sabor, svečano je na Trgu, narod slavi na Jarunu do duboko u noć.
Ali, već 17. kolovoza su zatvorene ceste oko Knina, počinje tzv. “balvan revolucija”. General JNA Adžić prijeti novoj samostalnoj zemlji, našoj Hrvatskoj MIG-ovima. Slijede nam teški dani. U našoj blizini je kasarna “Maršal Tito” (danas vojarna u kojoj su naši hrvatski Tigrovi).
1991./92. školska godina bila je ratna godina.
Domovini nam Hrvatskoj nanose udarce, pale je i razaraju. Zavijaju sirene nad našim gradom, a mi smo se sklanjali u sklonište. Ranjeni, utihnuli grad. Zgarišta u Hrvatskoj, plaču siročići, crnina je odjeća majki, diljem domovine bježe kolone prognanika, ruše se prepoznatljivi krajoliku zvonici crkava, dimovi i zgarišta.
Okrenuše cijevi svojih strašnih oružja vojnici u kasarni “Maršal Tito” na nevini svijet i djecu Travnog.
Prigrli škola Gustava Krkleca te godine preko stotinu prognanih učenika. Ovdje, daleko od njihovih domova steru im djelatnici škole i učenici novi dom.
Urlaju avionski motori i sirene nad našim gradom, ali, ne daju se Hrvati i Hrvatska.
Nastava je u nekoliko navrata bila prekidana zbog opasnosti za život učenika. Pred školom se više ne igraju djeca.
Zahvaljujući demokratskim promjenama u školu se uvodi vjerski odgoj.
Za vrijeme prekida nastave u školi su boravila djeca koja su u svojim domovima ostajala sama za vrijeme uzbuna, brinuli smo o njima kao o svojoj djeci.
Organizirane aktivnosti u slobodnom vremenu počele su tek onda, u kasno proljeće 1992. godine, kad je asfalt Travnog, izgreben, uništen čeličnim gusjenicama jugovojske zauvijek odahnuo. Nema više tzv. JNA u kasarni “Maršal Tito”. Čelik i mržnja su napustili Travno, Zagreb i Hrvatsku. Ne povratili se više nikad!
Domovini našoj križ je sada pratilac. Nosi ona svoj križ po selima i gradovima, kalvarijama, pokloncima, kišnim putevima, uz pašnjak, rijeku, prezrelom žitu, pustom žalu morskom, ljutom kamenu usred. I ta vertikala križa i horizontala neba i naših života kao da pročišćava naše duše i srca.
10. rujna 1994. godine naš grad i Hrvatsku posjećuje Sveti Otac Papa. Milijun ljudi okupilo se da pozdravi Namjesnika Kristova – Svetog Oca na svom tlu.
Papa nam je rekao: “Neka konačno prestane govor oružja i neka se srca otvore zanosnoj zadaći izgradnje mira!”
Nažalost, Papina poruka mira nije dospjela do uma i srca pobunjenih Srba. Pružena ruka nije prihvaćena. Takvo stanje okupacije dijela Hrvatske traje do 1995. godine, kad vojska Hrvata oslobađa Zapadnu Slavoniju, Banovinu, Liku, Knin. Bile su to akcije danas poznate kao Bljesak i Oluja. Sloboda je cjelovita ili nije nikakva!
Zločinci na naš grad ispaljuju u znak osvete rakete (2. i 3. svibnja 1995.). Petero ljudi je poginulo, dvije stotine je ranjenih od čega devetnaestero djece.
Ipak, došlo je doba mira. Naša škola je tu, djeca i mladež su tu, sade se stabla.
Slavko Moslavac, učitelj u mirovini (izvod iz ljetopisa)
“Mi smo još slutnja i proljetna noć, i san,
al’ klijamo, pupamo, rastemo u novi svjetliji dan.”
(Gustav Krklec)
I to treba znati …
Prostor na kojemu je nikla naša škola a i cijelo naselje pruža se između naselja Utrina i sela Jakuševec (Dugave su izgrađene nakon Travnog). Taj prostor je bio veliko obrađeno polje (krumpira, pšenice, kukuruza i dr.). Prema topografskim kartama iz 1930. godine prostor se zvao Krčevine, a već 1971. godine naziv se gubi uz pretpostavku da je grad već planirao naselja na tom prostoru s novim imenima.
Ana Negovec, prof. zemljopisa u mirovini
Lokalitet naselja Travno nastao je urbanizacijom antropogenih i slobodnih površina na terenima preko Save koje je dugi niz godina plavila rijeka stvarajući aluvijalne nanose. Po svom sastavu to su pijesci, šljunci, siltovi s vrlo malo glina, tlo propusno za vodu, za kemijska i biološka zagađenja.
Na mozaiku obradivih površina, polja, livada, ledina i močvarnih terena godinama je dominirala tipična vegetacija vrba, zastupljena sa svim varijantama vrste. Ilovasto pjeskovito šljunčano tlo sa vrlo plitkim slojem humusa ili mulja nije moglo kao stanište razviti bogate biljne zajednice već ruderarnu vegetaciju sa svim vrstama korova i močvarnu vegetaciju s dominantnom vrbom.
Urbanizacijom antropogenih i slobodnih površina u toku izgradnje i razvoja naselja veliki dio plodnog tla s humusom odvožen je s bezbroj kamiona u nepoznato (netko je za to odgovoran moralno i materijalno). Ostalo je siromašno i propusno tlo koje je kasnije mjestimice zaravnano i zatrpano otpadnim građevinskim materijalom. Na takvim terenima ne može rasti i razvijati se egzotična vegetacija koja bi trebala oplemeniti urbanu sredinu. Većina biljaka hortikulture ne podnosi siromašno jalovo tlo, pa je nemoguće ili vrlo teško uzgojiti ih i održati do onog stadija razvoja da pruže ugođaj ugodnog ambijenta perivoja, parka ili drvoreda. Ako se ovim faktorima pribroje kemijska zagađenja podzemnih voda koje biljke koriste, onda je izbor vrsta ograničen na mali broj predstavnika flore kojima je ovdje normalan biotop ili barem podnošljiv.
Kada se uvaže svi ekološki faktori onda se izbor vrsta za vegetacijski plan ozeljenjavanja okoliša škole i školskih terena svodi na mali broj prihvatljivih vrsta za koje se smatra da bi zasađene mogle i uspijevati i služiti za potrebe nastave, prvenstveno prirode i biologije, a ujedno i biti skladna harmonija sa školskom zgradom, okolišem škole i športskim terenima, jer je škola srce naselja.
Marica Štrbenac Šošić, dipl. ing. biologije u mirovini