(23. 6. 1899. – 30. 10. 1977.)

Gustav Krklec, hrvatski pjesnik, esejist i kritičar, podrijetlom je iz Maruševca, kraj Varaždina. Doduše, nije se tu rodio nego sasvim slučajno u Udbinji, predgrađu Karlovca 23. lipnja 1899, gdje mu je otac služio vojsku, a majka mu trudnica došla u posjet. Poslije pretežito živi i stvara u Zagrebu gdje je i umro 30. listopada 1977.

Stekao je ugled kao pjesnik za odrasle, posebice zbirkama “Srebrna cesta” i “Darovi za Bezimenu”, u kojima dojmljivo pjeva o različitim motivima, okrenut prirodi, životu i ljubavi. Poslije, u starijoj dobi sve više piše pjesme za djecu objavljujući ih u časopisu “Radost”, kojem je bio jedan od osnivača, a izdao je i više zbirki dječjih pjesama: “Put u život”, “Telegrafske basne”, “Zvonce o repu”, “Drveni bicikl”, “Majmun i naočale” i “San ili java”. Neke su od njih doživjele više izdanja.

Među njegovim dječjim pjesmama posebno se ističu “Telegrafske basne”, jer je njima uveo jedan posve nov oblik u hrvatsku dječju poeziju. Premda ima i drugih duhovitih i zanimljivih pjesmica za djecu, “Telegrafske basne” ga najreprezentativnije i najčešće predstavljaju u različitim antologijama. Jednostavne, ritmične i melodiozne, lepršave i prpošne lako se pamte i s užitkom čitaju, predstavljajući – kao što reče jedan kritičar – najživlji trenutak i najveći domet općenito Krklečeve poezije za djecu.

Ivan Vitez (iz Telegrafskih basni)