Učenici 5.a razreda koji pohađaju Vjeronaučnu skupinu koju vodi vjeroučiteljica Kristina Raič odlučili su razgovarati s ravnateljicom škole Marijom Luković o samim početcima integracije i o tome što se događalo u proteklih šest godina te što se događa danas.

Mogu se prisjetiti. Sjećam se da smo 2017. godine, onaj zadnji tjedan zimskih praznika, dobili poziv iz Gradskog ureda za obrazovanje. Obavijestili su me da će u našu školu od početka polugodišta doći 28 djece tražitelja azila iz Porina i da ih trebamo integrirati u razredne odjele. Onda je nastala velika panika zato što je trebalo pripremiti učenike, roditelje i učitelje za taj događaj. Isto tako trebalo je vidjeti u koje će razrede ići ta djeca, testirati ih i tako dalje. Ovdje je nastala velika zbrka. Počeli smo se užurbano dogovarati tako da smo u našem Gradskom uredu za obrazovanje imali sastanke s Ministarstvom za obrazovanje, s Učilištima i s djelatnicima Gradskog ureda te smo se na kraju dogovorili kako sve treba pripremiti. Za početak smo sazvali Učiteljsko vijeće s predstavnicima Centra za mirovne studije koji su razgovarali s članovima Učiteljskog vijeća o tome što znači biti dijete izbjeglica, kakav životni put su oni prošli i što možemo očekivati od njihovog obrazovanja, iz kojih kultura dolaze, kako funkcioniraju i slično. Onda smo isti sastanak napravili i za roditelje  i na kraju  smo pripremili vas, učenike, kako bi ste i vi svi tu djecu dočekali spremno i prihvatili ih u razred.

Prva poteškoća, najvažnija, je bila neznanje jezika. Međutim, u tom prvom valu djece koja su dolazila već su neka djeca bila provela neko vrijeme u Njemačkoj i Austriji pa ih je većina znala njemački ili engleski, a većina njih je znala i latinično pismo. Dakle, kada su došli k nama znali su neki od ta dva jezika. S njima su u Porinu radile osobe iz Crvenog križa i udruga Are You Syrius pa su djelomično poznavali i hrvatski jezik tako da se s njima bilo puno lakše sporazumijevati. U ovom trenutku imamo djecu tražitelje azila koja uopće ne znaju hrvatski jezik, a mnogi ne poznaju ni engleski jezik. Kad djeca stignu u školu, uključujemo ih u pripremnu nastavu hrvatskog jezika da uče hrvatski jezik. Dok uče jezik, na nastavi ih ne ocjenjujemo nego samo prate nastavni proces i druže se s drugom djecom. Nama je jako važno da oni uđu među vas u razred i da se što prije s vama sprijatelje ne bi li što lakše naučili hrvatski jezik. Isto tako, teško je bilo razgovarati s roditeljima naših učenika tražitelja azila onda kad nismo imali prevoditelja. Ono što je bilo posebno teško je što ta djeca nisu možda godinu, dvije ili tri uopće bila u školi. Naša pedagoginja i psihologinja na početku testiraju djecu da vide koliko znanja imaju i na temelju toga svi zajedno odlučujemo u koji će razred ići.

Odlično! Mi smo naše učenike pripremali tako da su im se učenici jako veselili zato što su djeca dolazila iz zemalja koja su njima bila nepoznate i egzotične. Do sada su dolazila djeca iz Sirije, Turske, Iraka… Problem je to što mi s njima inače nemamo kontakta, ne znamo kako njihova kultura izgleda, koji su njihovi običaji, ne poznajemo im jezik i pismo. To je za djecu bilo jako veliko uzbuđenje. Sretno su ih dočekali, pripremili im doček na njihovim jezicima pa su se upoznavali i jedni od drugih učili. Učiteljice i djeca koristili su u komunikaciji Google prevoditelj. Problem je bio u tome što su ta djeca brzo odlazila u druge zemlje.

Surađivali smo i surađujemo s Centrom za mirovne studije, s udrugom Are You Syrious, Centrom za kulturu dijaloga, s Društvom za psihološku pomoć i s Crvenim križem.

Ne bih nikoga izdvajala jer svaka udruga daje dobar dio svoga vremena i svoga znanja, a mnogi od njih i volontiraju. Ja bih pohvalila sve njih zajedno jer su nam jako puno pomogli. Drugačije pomoći nismo imali niti mi niti ta djeca. Recimo, kad bi djeca došla u školu, članovi udruga s njima su radili u Porinu, gdje su bili smješteni. Bili su nam veza s roditeljima, razgovarali su s njima, pomagali su im u pisanju zadaća, u pisanju na hrvatskom jeziku, u kontaktu s liječnicima i slično.  Pomagali su i onima koji su živjeli u svojim stanovima, nakon što su dobili azil u našoj državi.

Također bih dodala da izuzetno dobru suradnju izuzev s udrugama imamo s Filozofskim fakultetom, odsjekom pedagogije jer njihovi studenti u drugom polugodištu pružaju podršku učenicima izbjeglicama kako u učenju hrvatskoga jezika tako i u socijalizaciji u razrednom odjelu.

Na žalost, ipak je većina njih otišla izvan Hrvatske. Trenutno povratnih informacija nemamo.

Posebnost i prednost u radu je ''izgradnja'' OŠ Gustava Krkleca kao multikulturalne škole. Škole u kojoj gradimo toleranciju i poštivanje različitosti, stvaramo jednake uvjete za učenje i napredovanje svih učenika, osiguravamo jednake šanse za budućnost kako domicilnoj djeci tako i djeci izbjeglicama. Nedostatci u radu su jezične barijere, nedovoljna podrška učiteljima u prilagodbi nastavnih sadržaja, nedostatno predznanje djece izbjeglica koje im dodatno otežava usvajanje nastavnih sadržaja…

Škola je provodila velik broj događaja i projekata kako bi integracija djece bila što uspješnija, ali smo vodili računa i o integraciji roditelja u lokalnu zajednicu. Aktivnosti koje bih izdvojila provodili smo u šk.g. 2021./2022. pod nazivom Socio-kulturne aktivnosti u Travnom & U sportu nema razlika. Radi se o dvije lokalne akcije uz financijsku podršku Vladinog ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Akcije su podrazumijevale izradu pozivnica i plakata na svim jezicima zastupljenim u našoj školi, ciklus slikarskih radionica i participativan performans, festival međunarodnih tradicionalnih slastica, radionicu i otvorenu diskusiju na temu ljudskih prava – prava na obrazovanje i plesnu radionicu ‘’Ples nas spaja’’.

Tijekom proteklih 6 godina prošlo je dvjestotinjak djece.

Posebno sam ponosna na Nagradu Grada Zagreba koju smo primili 31. 5.2022.g. na Dan Grada Zagreba. Nagradu su nam dodijelili gradonačelnik Tomislav Tomašević i predsjednik Gradske skupštine Joško Klisović.

Moja je poruka da neprekidno provodimo misiju naše škole, a to je:

Živimo Školu koja potiče različitosti, stvara okruženje jednakih mogućnosti, razvija emocionalne, fizičke i duhovne potencijale te kompetencije nove budućnosti

Kristina Raič, vjeroučitelj savjetnik