preskoči na sadržaj
...iza zatvorenih vrata

Stručne suradnice psihologinja, pedagoginja, logopedinja i knjižničarka imaju jednu od uloga pomagati svim učenicima da im u školi bude ugodno i lijepo. Često se na tu temu vode dugi i mudri savjetodavni razgovori „iza zatvorenih„ vrata.
Kuda nas sve mogu odvesti ti razgovori, probajte svojom maštom i olujom ideja dokučiti…
Dok tako sanjarite i maštate opustite se uz priču s putovanja za koju je Jan , učenik šestog razreda dozvolio da je podijelimo s vama.

Tu su i razni hobiji kojima se bave naši učenici u slobodno vrijeme.

Biti drugačiji

Neke ljude je teško razumjeti, na primjer disleksičare. Znam to iz vlastitog iskustva jer to imam ja. To je jednostavno tako. U mojoj obitelji je to nasljedno. Moj stariji brat od 23 godine ima disleksiju, moja sestra isto, a tako i ja. Jednostavno nas je teško razumjeti jer imamo drugačiji život od ljudi koji nemaju takve probleme.

  :: opširnije :: 


objavio: Administrator   datum: 18. 2. 2016. 09:02

Moj posjet Vukovaru

Povodom Dana sjećanja na Vukovar, naš učenik Marko Marić, napisao je kratki osvrt sa svog izleta u taj grad. Više o tome pročitajte u nastavku.

  :: opširnije :: 


objavio: Administrator   datum: 18. 11. 2014. 17:59
 


Moja šaljiva autobiografija

Rođen sam u novom mileniju. Ja sam dijete 21. stoljeća. Možda je i mene u tom novom 21. stoljeću malo dotaknuo milenijski bag o kojem su svi te 2000.-te tako stalno govorili, pa danas imam jednu malenu manicu, mucam.
Dakle, rođen sam 04.04.2000. u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu. Mama kaže da je jedva sa mnom stigla do bolnice, da je tata kroz Zeleni val u 4,00 sata ujutro jurio kroz sva crvena svjetla. Očito se mojoj mami baš i nije dalo ići i nije joj se baš žurilo u bolnicu, a onda sam se za malo rodio u autu. Tata je bio jako hrabar, ili tako barem kaže pa je s mamom bio na porodu. Mama kaže da je bio toliko prestravljen, makar nisam prvo dijete, da se ni maminog prezimena nije mogao sjetiti kad ga je sestra pitala. Bio sam mali kad sam se rodio. Imao sam 49 centimetara i 3 kile. Mama kaže da mi je koža bila jedan broj prevelika, pa sam bio sav naboran. Mami sam bio najljepši na svijetu, a tata je bio ponosan i na mene i na mamu, a i na sebe što je sve na kraju dobro odradio. Iz bolnice su me donijeli doma u Trnavu. Tamo smo tada živjeli, gdje su me dočekali moj brat Martin i moja Oma. Zaboravio sam, dali su mi ime Vili i mama kaže da ne može zamisliti ni jedno drugo ime da mi paše osim toga. A isto tako kaže da sam imao velike sreće jer sam se mogao zvati i Toto. To je bio njezin „pametan“ prijedlog. Zamislite, tako se danas zove susjedov pas. Kako prikladno i zgodno! Išao sam u vrtić u Travno, jer su moji stalno govorili kako ćemo se preseliti. To se i desilo, prije ne znam koliko godina, čini mi se sedam. Doselili smo se u Dugave, u Čalogovićevu ulicu, a ja sam te godine krenuo u školu.
Sad već idem u sedmi razred, a što će biti dalje pokazati će vrijeme.

Vili Dragašević, 7.d


Ples 5+5

Ja redovito idem na ples.Treniram već 3 godine, jedanput tjedno.
Počela sam plesati zbog toga što volim ritam i muziku. Uskoro idemo na natjecanje u Rijeku. Još malo pa će doći jedna teta koja će nas izmjeriti za kostime. Jedva čekam da vidim kostim i da učimo nove i teške korake.

Sara Trohar, 3.A


Plivanje

Plivanje je jako zdrav sport. Plivanje je moj omiljeni sport i njime se bavim već dvije godine.. Vrlo rano sam naučila plivati. Cijelo ljeto provodim na Hvaru kod dide i bake i svaki trenutak iskoristim za kupanje u moru. Treniram tri puta tjedno. Na plivanju učim tehnike plivanja. Postoje četiri tehnike plivanja. To su: kraul, prsno, leđno i delfin. Ja sam najbolja u prsnoj tehnici. Kad čovjek voli sport kojim se bavi onda postiže dobre rezultate. Ne propuštam svoje treninge i volim sport kojim se bavim. Zato sam osvojila zlatnu medalju.

Nika Piacun, 3. A


HAIKU

Dok smo učili o pjesničkoj formi HAIKU, psihologinja nam je predložila da sami napišemo haiku pjesmice. Evo naših radova u prilogu!
 


Sara Zahradka napravila je predivne gusle za glazbeni


Da naši učenici znaju biti itekako kreativni i vješti s prstima, potvrdila nam je Sara Zahradka, učenica 5.a razreda. Ona je za sat glazbene kulture izradila prave male gusle od plastelina, konca i čačkalice. Pogledajte slike!

 


Izgubljen u starom dvorcu

Jednoga dana razrednica je organizirala izlet u dvorac Trakošćan. To je bilo prošle godine, kada sam još bio četvrti razred osnovne škole.
    Ja sam mislio da je taj izlet totalni gubitak vremena, i tako je i bilo. Osim starih soba, prostorija, starih blokova…Sve je bilo dosadno. Kada sam krenuo s razredom u dvorac, hodali smo stepenicama. Bilo ih je čak sto. Bile su labave, ali smo napokon stigli. Tamo je sve bilo zapušteno, staro, čak i zahrđalo. Vodič nas je čekao u dvorcu, i odveo nas do prostorije „86 Forbidden“. Vodič nam je rekao: „Djeco! Ova prostorija je zabranjena!!“. Iako sam ja bio znatiželjan, nisam htio ući. No, nakon dvadeset minuta hodanja s vodičem ipak sam dobio želju vidjeti što je u toj prostoriji jer je sve ostalo bilo dosadno. Kada su razred i vodič otišli u drugu prostoriju, ja sam se zaletio i ušao u prostoriju „86 Forbidden“. U toj prostoriji je bio veliki kovčeg koji je svjetlucao. Nisam znao što je u njemu, ali sam ga otvorio. Unutar kovčega je bila sjajna kugla. Ja sam je uzeo, i odvela me u svijet mašte i rekla mi: „U ovom svijetu ćeš moći ostati i raditi što god želiš, i kada želiš.“ Meni se to svidjelo i ostao sam. Zaželio sam svoju prvu želju koja je glasila: „Želim imati najnoviji kompjuter.“ I kompjuter mi se stvorio ispred očiju. U tom svijetu bio je dovoljan samo pucanj prstiju i stvar bi mi se stvorila. I tako sam maštao i maštao…Ali sam u jednom trenutku prestao. Taj trenutak se desio kada sam zaželio svoj razred, a nisu se stvorili. Opet sam zaželio da se stvore, ali oni se opet nisu stvorili.
    Tada sam pozvao kuglu i rekao joj: „Molim te, kuglo, vrati me na moj svijet, planetu Zemlju, tamo gdje živim.“ Kugla je rekla da joj je žao ali me je vratila u moj svijet. Tamo su bili svi moji prijatelji, učitelji i svi drugi. Kada sam se vratio na svijet rekao sam sam sebi: „Više nekada neću gledati ono što nemam, ili ono što ne mogu, već ono što imam.“ To mi je bila lekcija za cijeli život! Zato sam zaključio još jednu stvar: „Više nikada neću ulaziti u prostoriju „86 Forbidden“.

Robert Kličković


Zimske radosti
   
    
 

Jesen je prošla, a zima je došla. Zima nam je donijela snijeg. Jedan snijeg je bio mekan kao prah, a drugi snijeg je bio malo mokar.
    Snijeg nam je dao mogućnost za: grudanje, radnju gruda za uspomenu na snijeg, mogućnost za izgradnju iglua, i mogućnost za sanjkanje. Kada gledam kako snijeg pada osjećam se sretno, jer je u njemu toliko lijepih stvari koje se mogu raditi na njemu i od njega, npr: klizanje na ledu, valjati se po njemu, raditi anđele na njemu… No  donio nam je i hladno vrijeme i zasipane putove snijegom kroz koje se ljudi moraju probijati da bi stigli na svoje odredište.
    Snijeg je bijeli. Zašto? Ne znam, ali samo znam da se moramo debelo obući i uživati u zimskim radostima.

Robert Kličković


Volim folklor

Folklorom se bavim sedam godina. U prvom razredu sam krenula na folklor u KUD Braće Radića, ali sam se ove godina preselila u FA Markovac. Radimo razne koreografije kao što su Trogir, Lika, Međimurje... Postoje dvije ekipe A i B. B-ekipa uči uglavnom osnovne korake, a kada A-ekipa treba plesača trener izabere par plesača koji su najbolji i prebaci ih u A-ekipu. Folkloru su me oduvijek privlačili narodni običaji koji se u ovo doba zaboravljaju. 

                                                                                                    Lucija Horvat, 7.a


Naš hobi

Tamarin i moj hobi je plesanje. Tamara je plesala jednu godinu pa je odustala, jer je morala otputovati u Španjolsku. Ja plešem 9 godina. Sa 4 godine sam se počela baviti gimnastikom. Na gimnastiku sam išla jednu godinu dok u vrtić nije došla trenerica ritmike. I tako sam nastavila plesati ritmiku do 7. razreda. U 7. razredu sam krenula u Plesne punktove Zagreb. Usporedo se bavim i manekenstvom. 2007. sam pobjedila na Nekermanovom natječaju na izboru za dijete godine. A Tamarina priča je drugačija. Ona je išla na latino-američki ples i sa mnom na ritmiku. U slobodno vrijeme Tamara dođe k meni pa plešemo i slušamo glazbu. Pjesma "Put your graffiti on me" nam daje ritam. Nedjeljom Tamara planinari po Sljemenu. a 2009. godine je bila na otoku Tenerife i osvojila vrh planine Teide koja je visoka 3718 metara.

 

                        Lucija Putanec i Tamara Despoja, 7. a


MOJI PSI

Moji roditelji se puno godina bave uzgojem pasa. Uzgajamo belgijske ovčare i staforde. Ja ih volim kao da su mi braća i sestre, stalno sam s njima i svaki dan ih hranim te pazim na male psiće. Belgijski ovčari su pasmina koja se odgaja kako bi bili poslušni. Mom tati treba da izdresira psa i do jedne godine. Stafordi su nešto drugo. Oni su prije služili za borbe bikova. To bi značilo da se par pasa pusti u boks s jednim bikom i ne izlaze dok ne ubiju bika. Ali to je bilo prije jako dugo vremena, oko 100 godina. Sada je to drugačije. Na izložbama se psa mora postaviti da stoji, moraju imati sve zube i lijepu dlaku, veliku glavu i mišićavo tijelo, a ja baš imam takva dva i idem u trećem mjesecu na izložbu. Ja ću voditi svog psa koji se zove Pit. Moja sestra Matea će voditi ženku koja se zove Brita. Bit će nam super.

       

Kod kuće imam još dva psa pasmine belgijski ovčar, mužjaka i ženku. Mužjak se zove Jako a ženka Bina. Bina (mama) rodila je 6 malih psića, četiri muška i dvije cure. Sve smo prodali ali ostala mi je još jedna cura koja ostaje kod nas. Nazvala sam je Bona.
I tako ja provodim lijepe i sretne dane.

                                                                   Lucia Bedeković, 7 a


WAKEBOARDING

Zovem se Karlo Puklin, imam 10 godina, idem u 4.a razred. Već 3 godine bordam. Počeo sam sa 7 godina.
Moj prvi trener je bio moj tata koji me naučio osnovne trikove. Danas imam trenera Ozrena s kojim treniram svaki dan u Wake parku Jarun koji se nalazi u Zagrebu na Jarunu.
Wakeboarding je sport na vodi. Vozi se na dasci koja se vozi po vodi, a vuče vas sajla odozgo. Vozi se u krug. Na stazi postoje  sprave preko kojih se ide: kicker, slajder, box i na njima se izvode razni trikovi. Wakeboarding je jako zabavan i nikada Vam ne može dosaditi, stalno učimo i izvodimo nove trikove. Ako budem dobar u školi i puno trenirao iduće godine ću možda ići na natjecanje. Više o wakeboarding-u i meni možete pogledati u reportaži sa HRT1 na slijedećem linku :
http://djh.hrt.hr/component/content/article/425-dnevne-najave-18/6386-wakeboarding

Evo malo slika sa mojeg zadnjeg bordanja ove sezone 27.10.2012. i dvije slike kako ću raditi iduće godine, ako budem puno, puno trenirao...


MOJE PUTOVANJE U RUSIJU

Moje ime je Jan. Svoje ljetovanje sam proveo u Rusiji, u gradu po imenu Volgograd. Tako se zove jer u tom gradu teče jedna od najvećih rijeka na svijetu, Volga.
Bio sam u Rusiji pet puta, moja baka je rođena u Rusiji. Ova godina je bila posebna jer sam posjetio ogroman spomenik koji govori o drugom svjetskom ratu. Volgograd se zvao Stalingrad po junaku iz drugog svjetskog rata, Stalin.Najveća bitka u 2. svjetskom ratu je bila u Stalingradu (Volgogradu). Umrlo je oko 3-4 milijuna vojnika i milijun civila. Spomenik se zove Mamaev  Kargan. Izgleda kao žena s mačem koja zapovijeda. Stalinova najpoznatija riječ je : „Not one step backwards“ ili „Nijedan korak natrag“.
Rusija je najveća zemlja površinom na svijetu. Rusija se dugo zvala SSSR i sastojala se od više država. Rusija je jako lijepa zemlja i ima puno zanimljivih stvari. U Rusiji npr. nema gradskih autobusa nego su umjesto buseva maršrutke. To su kombiji sa sjedalicama iznutra i služe kao prijevozno sredstvo.
U Rusiji se novčana valuta zove rubalj. Četiri rublja vrijede kao jedna kuna.
Predlažem vam da posjetite Rusiju.


Ja izviđač

Početkom ove školske godine postao sam izviđač. S izviđačima se viđam svaki utorak u 6 sati. Tada imamo sastanak na kojem dobivamo informacije o izletima na koje ćemo ići. Moja grupa zove se «Sove». Svaku subotu idemo na izlete. Do sada smo bili u razgledavanju grada Zagreba, na Kalniku i u Varaždinu. Na izletima učimo o prirodi, životinjama, vežemo čvorove i igramo se. Upoznao sam mnogo novih prijatelja. Ponosan sam što sam izviđač.

Domagoj Umfirer


Moj brat

Moj brat zove se Mirnes. Ima 20 godina. Zabavan je, dobar, veseo, zaigran i ja ga jako volim. Visok je, ima plave oči i crnu kosu. Zabavno mi je igrati se s bratom. Puno mi znači što me je posjetio.

Muhamed Lugonjić

Priloženi dokumenti:
haiku.doc



škola zadržava pravo izmjene jelovnika



Puzzle

Anketa
Sviđa li ti se novouređeni hol škole?






Kalendar
« Listopad 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31 1 2 3 4 5
Prikazani događaji



Korisni linkovi
Institucije
 • MZOŠ
 • Portal za škole

Dnevni tisak

Časopisi





preskoči na navigaciju